IQ U SVJETLU NACIONALNE I RASNE PRIPADNOSTI: ISTORIJA JEDNE ZABLUDE

Sporno pitanje (koje se, u posljednje vrijeme, iz etičkih i ostalih opravdanih razloga izbjegava postaviti) je: Da li postoji  razlika u visini prosječnog kvocijenta inteligencije različitih rasa i naroda?

U eri vladavine demokratije, egalitarnosti i globalizacije, suvišno je govoriti koliko bi gorljive bile rasprave, ukoliko bi interesovanje za ovu temu ponovo došlo na dnevni red (o tome govori nedavna izjava francuskog ministra unutrašnjih poslova da su neke civilizacije superiornije od drugih). Pokušaćemo navesti razloge apsurdnosti daljeg istraživanja razlika u kvocijentu inteligencije i ukazati na ozbiljne metodološko-statističke propuste prethodnih istraživanja.

Nastavi čitati

Tri zanimljiva koncepta u oblasti proučavanja inteligencije

Regresija prema prosjeku

Prilikom proučavanja nasljednih i sredinskih uticaja na tjelesnu visinu, primijećeno je da su djeca izrazito visokih roditelja viša od prosjeka, ali ne tako visoka kao njihovi roditelji. Isto tako, dobijeno je da su djeca jako niskih roditelja i dalje po visini ispod prosjeka, ali su viša od svojih roditelja. Utvrđeno je da ovaj trend (poznat i kao zakon prinude na biosocijalni prosjek) vrijedi i u slučaju inteligencije. Dakle, ukoliko se istim testom inteligencije (kako bi se isključio efekat metode) testiraju roditelji i djeca, utvrdiće se tendencija da djeca imaju niži IQ od svojih Nastavi čitati

Ne postoji KOEFICIJENT inteligencije!

Ovaj tekst će neko možda svrstati u kategoriju „isprav­ljanje krivih Drina“, ali čini mi se da je ova Drina već toliko skre­nula, da je krajnje vrijeme da se upregnu buldožeri.

Bezbroj puta sam se u novinskim člancima o Mensi susretala sa KOEFICIJENTOM inteligencije, objašnjavajući to dobrom starom novinarskom navikom iskrivljivanja rečenog. Međutim, kad pojam koefi­ci­jenta inteli­gencije počnete uoča­vati svuda, pa i na mjes­tima iza kojih stoji sama Mensa, živčani sistem postaje lagano prenategnut. Ako smo već udruženje u čijem fokusu je inteligencija, onda bismo morali postavljati i poštovati visoke standarde.

Stoga, uz zvuke fanfara, ovako bombastični naslov – NE POSTOJI KOEFICIJENT INTELIGENCIJE!

Računanje kvocijenta inteligencije

Početkom XX vijeka, Alfred Binet je sa svojim saradnikom Theodoreom Simonom provodio mnogo vremena opservirajući ponašanje djece. Iz tih zapažanja, formirao je paletu onoga što je prosječno dijete određene dobi sposobno uraditi. Na osnovu ovih opservacija je utvrdio da: trogodišnje dijete, pored ostalog, može pokazati svoj nos, oči i usta, te reći svoje prezime, dok je sedmogodišnje dijete sposobno da uspješno precrta jednostavne geometrijske likove i prepoznaje vrijednosti kovanica. Ukoliko bi npr. petogodišnje dijete moglo uraditi ono što je normativ za sedmogodišnje, to bi značilo da je njegova kalendarska (hronološka) dob (KD) pet godina, a mentalna dob (MD) sedam godina. Kasnije je ovaj omjer mentalne i hronološke dobi, pomnožen sa sto (da bi se izbjegle decimale), nazvan kvocijentom inteligencije. Nastavi čitati