Ovaj tekst će neko možda svrstati u kategoriju „isprav­ljanje krivih Drina“, ali čini mi se da je ova Drina već toliko skre­nula, da je krajnje vrijeme da se upregnu buldožeri.

Bezbroj puta sam se u novinskim člancima o Mensi susretala sa KOEFICIJENTOM inteligencije, objašnjavajući to dobrom starom novinarskom navikom iskrivljivanja rečenog. Međutim, kad pojam koefi­ci­jenta inteli­gencije počnete uoča­vati svuda, pa i na mjes­tima iza kojih stoji sama Mensa, živčani sistem postaje lagano prenategnut. Ako smo već udruženje u čijem fokusu je inteligencija, onda bismo morali postavljati i poštovati visoke standarde.

Stoga, uz zvuke fanfara, ovako bombastični naslov – NE POSTOJI KOEFICIJENT INTELIGENCIJE!

Baš tako. Ne postoji. Ne u značenju u kome se masovno koristi. Postoji samo kvocijent ili količnik inteligencije – taj famozni IQ.

Donedavno sam mislila da je upotreba koeficijenta tek sporadična pojava, tj. rezultat greške neupućenih autora – dok nisam shvatila da ljudi koji se koriste tim pojmom sma­traju da je to ravnopravan i pri­hvatljiv sinonim za kvocijent i ne dovode ga u pitanje. Ta spoznaja me je navela da nakratko posumnjam u svoje ubjeđenje i bacim se na malo web-istraživanje upotrebe ovih pojmova. Tu su me tek doče­kala zapanjujuća otkrića, kao npr. da je glavni naslov unosa koji objašnjava pojam IQ-a u Wikipediji na srpskom jeziku upravo „koefi­cijent inteli­gen­cije“ i izjedna­čen je sa količ­nikom, odnosno kvocijen­tom inteligencije kao sinonimima.

Borbi za kvocijent nimalo ne ide u prilog ni slijedeći podatak: kada u Google pre­traživač ukucate „koefici­jent inteli­gen­cije“, vjerovali ili ne, dobit ćete više nego duplo veći broj rezultata nego za „kvo­ci­jent inteligencije“.  Konkretno, omjer je 91.200 : 44.500 u korist koeficijenta.

No logika mog sistema razmišljanja ne prihvata zakon mase, a evo i zašto. Kre­nimo ispočetka – od definicije:

• kvocijent inteligencije – vri­jed­nost koja se dobije dije­ljenjem “mentalne dobi” (dobi postignute rješa­vanjem tes­tova za ispitivanje intelige­ncije prim­jerenih odre­đenoj dobi) sa stvarnom, kronološ­kom dobi ispitanika. Obično se ozna­čuje kraticom IQ (eng.  intelligence quotient).

Ova nama već dobro poznata definicija je prepisana iz Proleksis enciklopedije, a u svakoj drugoj priznatoj enciklo­pediji ćete pronaći suštinski identično objašnjenje, jednako kao što u njima nećete pronaći pojam koeficijenta inteligen­cije, koliko god da se on kod nas, očito, masovno uvukao u opštu upotrebu.

Uzmimo samo značenje riječi “koeficijent” i “kvocijent“. To su dva potpuno različita pojma, iako oba matematička. Ovaj put ću se poslužiti Rječ­ni­kom stranih riječi (Anić, Klaić i Domović):

• koeficijent (lat. coefficiens) – mat. stalna ili poznata veli­čina koja je množitelj promje­njive ili nepoznate veličine.

Pojednostavljeno, koefici­jent je veličina, tj. faktor kojim se nesto množi i u pravilu tek nakon tog množenja dobijamo upo­­­trebljivu infomaciju. Za raz­liku od toga, po istom izvoru je:

• kvocijent (lat. quotines, koliko puta) – mat. količnik, broj koji pokazuje koliko puta je jedan broj sadržan u nekom drugom broju“.

IQ se po definiciji dobija dijeljenjem – dakle količnik ili kvocijent – i sam po sebi predstavlja „mjeru“ inteligen­cije koja nam bez dodatnih mate­matičkih operacija daje infor­maciju o intelektualnom potencijalu osobe.

Zapravo cijela ova priča je suvišna samo ako uzmemo skra­ćenicu IQ koju niko ne do­vodi u pitanje. Ona dolazi od eng­leskog „intelligence quo­tient“, tj. iz jezika na kome je ova sintagma i skovana. Intelligence quotient se na naš jezik nikako ne može prevesti kao koeficijent, već isključivo kao latinizam kvocijent (tj. količnik, kao fina domaća riječ). Na kraju krajeva, ako bi postojao koeficijent inteli­gen­cije, onda bi skraćenica za njega bila IC (intelligence coefficient), a nikako IQ.

Da dokrajčim „neprijatelja“, moram ponovo dati internetsku ilustraciju. Ako onu istu ranije spomenutu Google pretragu uradite na njemu izvornom engleskom jeziku – odnos će biti daleko drugačiji. Za “intelligence coefficient” dobit ćete mizernih 3.820 rezultata, a za “intelligence quotient” ogrom­nih 1.640.000.

Dodaću na kraju da nisam psiholog, nastupam sa stajališta logike jezika i matematike i da za mene izraz „koeficijent inteligencije“ ne može da stoji, ili se kao nova kategorija mora definisati drugačije od kvoci­jenta. Pretpostavljam da se je tako uspješno udomaćio u našem jeziku iz prostog razloga što je riječ „koeficijent“ po izgovoru vrlo slična riječi „kvocijent“, a kako su obje posuđenice, lako ih je zami­je­niti, pogotovo ako vam njihovo zna­čenje nije najjasnije. Koefi­cijent je uz to i u nepravednoj pred­nosti, jer se sa njim u životu daleko češće susrećemo (koefi­cijent plate, smjera, elas­tič­nosti…), dok je kvoci­jen­t re­zer­visan gotovo isključivo za IQ.

Nadam se da je ovaj tekst uspio barem malo ublažiti onu opasnu drinsku krivinu iz uvoda. A mom dragom kolegi KlIQerašu Siniši M. dugu­jem zahvalnost za podsjećanje na onu mudru Andrićevu:

Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nika­da ne smijemo prestati da ih ispravljamo.

Moja duša je na mjestu. Sad je do vas!

Maja Gribajčević