IQ U SVJETLU NACIONALNE I RASNE PRIPADNOSTI: ISTORIJA JEDNE ZABLUDE

Sporno pitanje (koje se, u posljednje vrijeme, iz etičkih i ostalih opravdanih razloga izbjegava postaviti) je: Da li postoji  razlika u visini prosječnog kvocijenta inteligencije različitih rasa i naroda?

U eri vladavine demokratije, egalitarnosti i globalizacije, suvišno je govoriti koliko bi gorljive bile rasprave, ukoliko bi interesovanje za ovu temu ponovo došlo na dnevni red (o tome govori nedavna izjava francuskog ministra unutrašnjih poslova da su neke civilizacije superiornije od drugih). Pokušaćemo navesti razloge apsurdnosti daljeg istraživanja razlika u kvocijentu inteligencije i ukazati na ozbiljne metodološko-statističke propuste prethodnih istraživanja.

Najpoznatiji zagovornici postojanja razlika bili su Arthur Jensen i Hans Jürgen Eysenck, a tu i tamo se našao i poneki ”osviješteni” naučnik koji je dobio ”slične” nalaze. Pomenuti autori su, pored ostalog, došli do rezultata koji ”upućuju” na to da je prosječan IQ crnaca za otprilike jednu standardnu devijaciju niži od ”bjelačkog” IQ-a. Važno je reći da su njihova istraživanja provedena tokom diskriminisanja i izraženog stereotipiziranja crnaca, što je značilo da crnci onog doba nisu imali kvalitetno školovanje, niti adekvatnu i poticajnu okolinu za zdrav i nesmetan intelektualni razvoj.

Richard Lynn je kontroverzni istraživač koji je napisao knjigu ”Rasne razlike u inteligenciji” (Race differences in intelligence). Ovo sporno štivo je, prije svega, imalo velikog odjeka u akademskim krugovima, ali je prijetilo i da izazove ozbiljna preispitivanja nekih načela kod šire zajednice čitalaca. Šta je bio problem ovog ”naučnog” poduhvata? Lynn je ustvari upoređivao prosječne kvocijente inteligencije izračunate kod različitih naroda, previđajući činjenicu da su dobijeni na osnovu različitih testova u različitim vremenskim tačkama i od strane različitih istraživača. I, nije samo ovo bio problem: autori dostupnih istraživanja su birali uzorak ispitanika na različite načine, a prilikom izračunavanja koeficijenta inteligencije se koristili normama dobijenim na drugim uzorcima, te drugačijim prostorno-vremenskim kontekstima. Dakle, neujednačenost ispitanika (naroda, rasa) po drugim relevantnim varijablama, te psihometrijski problemi korištenih testova, rezultirali su pristrasnim zaključcima koji zaista mogu imati dalekosežne posljedice. Pored toga, bez obzira što su razlike u prosječnim kvocijentima inteligencije naroda i rasa bile statistički značajne, one su praktično bile gotovo zanemarljive (u mnogo slučajeva su u pitanju samo tri do četiri ”IQ jedinice”).  Kao primjer možemo navesti prosječan rezultat ”uzorka” iz Hrvatske, koji iznosi IQ= 90, a izmjeren je putem Standardnih progresivnih matrica (SPM) 1954. godine. On se nalazi u istoj tabeli sa IQ= 95, koji je, navodno, prosječan kvocijent inteligencije Slovenaca, izmjeren Wechslerovom skalom inteligencije za djecu (WISC-3) od strane drugog istraživača 2003. godine. Besmisleno je tvrditi da između ova dva naroda postoje razlike u visini IQ-a, i to, kako bi se to površno moglo zaključiti, u korist drugog naroda.

Pitanja koja otvara ova vrsta istraživanja tiču se nasljeđivanja inteligencije, što znači da su ”intelektualno superiorniji” narodi ustvari i biološki superiorniji. Sve ovo oživljava tumačenje stvarnosti u paradigmatskom okviru Darwinove teorije prirodne selekcije, te na neki način opravdava nadmoć i izrabljivačke porive nekih rasa i naroda. Resursi na zemlji su ograničeni, te ih, po ovoj logici, moraju posjedovati ”genetski predisponirane” i ”mentalno sposobnije” rase.

Još jedan razlog koji ide u prilog besmislenosti provođenja ovakvih studija i iznošenja etički nekorektnih zaključaka je kvalitativna analiza intelektualnih sposobnosti. Naime, narodi koji žive u različitim dijelovima svijeta, razvijaju sposobnosti prilagođene vrsti problema sa kojima se susreću svakodnevno. Negdje je to puko preživljavanje u divljini, u siromašnim dijelovima traženje načina za prehranjivanje porodice, a u razvijenijim zemljama usavršavanje tehnologije i uvođenje automatizacije u cilju svođenja ljudskog napora i snage na minimum.

Dakle,  ovako kvalitativno različiti načini suočavanja sa zahtjevima fizičke i socijalne životne sredine, ne mogu se tako lako izraziti jedinstvenim kvantitativnim pokazateljima, pomoću kojih bi kasnije bili upoređeni različiti narodi i rase.

Pripremio: Selman Repišti, mr. psih.

 

 

Advertisements