TRI ZANIMLJIVA KONCEPTA U OBLASTI PROUČAVANJA INTELIGENCIJE

Regresija prema prosjeku

Prilikom proučavanja nasljednih i sredinskih uticaja na tjelesnu visinu, primijećeno je da su djeca izrazito visokih roditelja viša od prosjeka, ali ne tako visoka kao njihovi roditelji. Isto tako, dobijeno je da su djeca jako niskih roditelja i dalje po visini ispod prosjeka, ali su viša od svojih roditelja. Utvrđeno je da ovaj trend (poznat i kao zakon prinude na biosocijalni prosjek) vrijedi i u slučaju inteligencije. Dakle, ukoliko se istim testom inteligencije (kako bi se isključio efekat metode) testiraju roditelji i djeca, utvrdiće se tendencija da djeca imaju niži IQ od svojih ”superinteligentnih” roditelja, odnosno viši IQ od roditelja koji imaju izrazito umanjene intelektualne sposobnosti.

Hipoteza kompenzacije

Nekada  se smatralo da inteligentna djeca jesu mentalno superiornija, ali, kada je u pitanju tjelesni rast i razvoj, teže da budu slabija od populacijskog prosjeka. Tako se vjerovalo da su ova djeca nespretna, tjelesno slaba i nervozna (nedovoljno opuštena i često pod tenzijom).

S druge strane, smatralo se da djeca koja su po inteligenciji pozicionirana ispod prosjeka, posjeduju natprosječnu mišićnu snagu, tjelesno su razvijenija i generalno gledajući, fizički sposobnija (što je, na neki način, ”prirodna” kompenzacija za njihovo slabo intelektualno funkcionisanje).

Istraživanja bacaju drugačije svjetlo na ovu problematiku (primjer je veliko longitudinalno Termanovo istraživanje i njegovi ”termiti”, odnosno osobe sa izrazito iznadprosječnom inteligencijom). Pokazalo se da su inteligentnije osobe, u prosjeku, više, te da imaju šira ramena i veću mišićnu snagu.  Drugim riječima, imaju više rezultate na antropološkim i biološkim mjerama, nego manje inteligentne osobe. Ova povezanost može se objasniti medijacijskim efektom okoline (koja u određenoj mjeri može biti podsticajna, odnosno nepodsticajna). Pritom valja naglasiti da je povezanost visine kvocijenta inteligencije sa ovim tjelesnim varijablama (mjerama) niska, ali ipak statistički značajna. Dakle, hipoteza kompenzacije je opovrgnuta, a možemo reći da umjesto nje vrijedi princip korelacije.

Dodaćemo da je utvrđeno kako su izrazito inteligentna djeca, generalno gledajući, superiornija u odnosu na svoje vršnjake i na društvenom planu (u prosjeku, imaju veće socijalno samopoštovanje, više smisla za humor, zabavniji su drugima, često su u ulozi vođe, uspješno uspostavljaju socijalne kontakte…).

Flinov (Flynnov) efekt

Ako se izuzmu metodološki nedostaci testiranja inteligencije, primijećeno je da je zadnjih pola vijeka prosječni koeficijent inteligencije porastao za oko 15 poena (tj. za jednu standardnu devijaciju). Pravi razlozi ove pojave nisu još utvrđeni, ali se pretpostavlja da je ovaj porast rezultat:

kvalitetnijeg sistema školovanja i povećanja dužine školovanja;

veće pismenosti roditelja;

kvalitetnije ishrane i boljih uslova života;

tehnološke i informatičke revolucije (veća dostupnost sredstava javnog informisanja, te intenzivna upotreba elektronskih medija);

veće dostupnosti testova inteligencije ili njima sličnih nizova zadataka kojima je moguće uvježbavati mentalne vještine;

savremenih načina rada sa djecom umanjenih i djecom izuzetnih intelektualnih sposobnosti (prvima se posvećuje više pažnje nego prije, potiče ih se da se uz tuđu pomoć integrišu u društvenu zajednicu i stimuliše ih se da rade na svojim jačim stranama; za nadarene postoje programi razvijanja darovitosti koji podstiču korištenje vlastitih sposobnosti za razumijevanje sve složenijeg gradiva, te za promišljanje o odgovarajućim načinima praktične primjene novih saznanja).

Pripremio: Selman Repišti, mr. psih.

Advertisements