HUMOR I INTELIGENCIJA

Ova dva naizgled posve različita pojma, u posljednje vrijeme sve češće bivaju izložena lupi naučne misli i metode. Prvi pojam aludira na nešto veselo, neuhvaljivo, subjektivno, kreativno i pomalo neozbiljno, dok asocijacije na drugi pojam mogu biti: objektivno, logično, smisleno, jednoznačno, algoritamsko, brojčano…

U većini istraživanja, dobiveno je da je smisao za humor u niskoj korelaciji sa generalnom inteligencijom. Slična povezanost primijećena je i kada su nezavisni procjenjivači davali sud o stepenu u kome je smiješno: lice osobe, njeno oblačenje, te ponašanje i ophođenje s drugima. U ovoj studiji, kao objektivna mjera inteligencije, korištene su Ravenove progresivne matrice za napredne, a pokazalo se da je ovako izmjeren kvocijent inteligencije više povezan sa procjenama humorističnosti kod žena, nego kod muškaraca.

Predmet drugih istraživanja bila je povezanost emocionalne inteligencije i stilova humora. Tako je otkriveno da je humor, u stvari, jedan od aspekata emocionalne inteligencije, te da služi kako bismo sebe što bolje motivisali, lakše se suočili sa stresnim iskustvima, riješili probleme i rasteretili misli od pretjerane brige. Naravno, i dalje su aktuelne debate: da li je emocionalna/socijalna inteligencija zaista oblik intelektualne sposobnosti, ili je, s druge strane, prosto koncept koji objedinjuje raznolike socijalne vještine.

Posebno je ispitivana povezanost straha da ćemo ispasti smiješni (gelotofobija) sa objektivnim mjerama inteligencije (koje su činili subtestovi: verbalne, numeričke, prostorne i logičke inteligencije, te testovi pamćenja) i samoprocjenama kvocijenta inteligencije. Nije bilo korelacije kada su u pitanju objektivne mjere inteligencije, ali, postojala je niska i negativna povezanost sa subjetivnim procjenama inteligencije. Dakle, što su osobe imale veći strah da će u očima drugih ispasti smiješne, to su smatrale da je njihov kvocijent inteligencije niži. Svoj IQ su u prosjeku potcijenile za šest bodova (uz aritmetičku sredinu 100 i standardnu devijaciju 15). Ovaj nalaz se može objasniti njihovom generalno lošom slikom o samima sebi, koja se odrazila i na procjenu specifičnog područja, u ovom slučaju-intelektualnog funkcionisanja.

U ovoj oblasti je takođe primijećena i jedna vrsta pristrasnosti u razmišljanju. Naime, jedan autor je postavio hipotezu da ljudi traže ljubavne/intimne/bračne partnere koji imaju izražen smisao za humor, zato što (nesvjesno) smatraju da je humor znak inteligencije. Ova pretpostavka je jednim dijelom potvrđena u empirijskim istraživanjima, ali je njen efekat zanemarljiv i praktično neznačajan.

Zanimljiv nalaz nekih studija je da komičnost viceva opada kako se povećava složenost njihovog sadržaja. Logika je sljedeća: što komplikovaniji vic, to slušalac mora uložiti više pažnje i kognitivnog napora da ga prati, te napokon i shvati. Dakle, složeni vicevi zahtijevaju izražen memorijski faktor, te zavidno induktivno-deduktivno rezonovanje i zaključivanje po principu analogije.

I dalje ostaje neodgovoreno pitanje: da li je smisao za humor oblik kreativnosti, vid intelektualne sposobnosti, osobina ličnosti ili sve navedeno…

Pripremio: Selman Repišti, mr. psih.

Advertisements