Pripremio: Selman Repišti, MA psih.

Podkategorije ispodprosječne inteligencije

Prema starijoj klasifikaciji koja se često nalazi u udžbenicima sa uvodnih kurseva psihologije, 50% ljudi ima kvocijent inteligencije u rasponu od 90 do 110. Nas zanimaju one osobe čiji je  IQ manji od 90. Prva kategorija su ispodprosječni (sa IQ-om u rasponu od 80 do 90), druga su granični slučajevi (IQ = 70 – 80), a slijede tri kategorije sa prepoznatljivim nazivima. Debilizam karakteriše kvocijent inteligencije u rasponu od 50 do 70, a pripadnici ove kategorije označeni su i kao moroni. Imbecilnost je kategorija kojoj se pripisuje IQ između 20 i 50, dok su oni čiji je kvocijent inteligencije niži od 20, etiketirani kao idioti. Jasno nam je da su navedeni nazivi pogrdni, socijalno neprihvatljivi, te imaju stigmatizirajuće dejstvo. Pojam kretenizam, koji takođe nosi negativne konotacije, odnosi se na fizičku i mentalnu zaostalost. Zato su ove odrednice izbačene iz savremenih klasifikacija osoba sa umanjenim intelektualnim sposobnostima.

Tako se u desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB – 10) pominju četiri kategorije:

1)    blaga (laka) mentalna zaostalost (IQ = 50 – 69), koja odgovara mentalnoj dobi od 9 do 12 godina;

2)    umjerena mentalna zaostalost (IQ = 35 – 49), kojoj odgovara mentalna dob 6 – 9 godina;

3)    teška mentalna zaostalost (IQ = 20 – 34), korespondira mentalnoj dobi od 3 do 6 godina i

4)    duboka mentalna zaostalost (IQ < 20), korespondira mentalnoj dobi nižoj od 3 godine.

Prema četvrtoj reviziji Dijagnostičkog i statističkog priručnika (DSM – IV), imamo iste kategorije, samo sa nešto labavijim graničnim vrijednostima. U slučaju blage zaostalosti:  IQ = 50/55 – 70, umjerene: IQ = 35/40 – 50/55, teške: 20/25 – 30/40 i duboke mentalne zaostalosti: IQ je niži od 20, odnosno 25. Prelazne vrijednosti su nešto manje precizne, zato što postoji mogućnost pogreške pri računanju kvoficijenta inteligencije, pa se psiholog potiče da preispita svoju odluku o smještanju djeteta/odraslog u datu kategoriju. DSM –IV postavlja još dva uslova da bi se nekoj osobi dala dijagnoza oligofrenije (vidljivo smanjenog intelektualnog funkcionisanja). Prvo, to bi se trebalo utvrditi prije nečije 18. godine, a drugo, potrebno je da postoje značajne smetnje u adaptivnom funkcionisanju. Ovo posljednje se odnosi na: velike poteškoće u brizi za sebe, nerazvijenost socijalnih (interpersonalnih) vještina, probleme u brizi za vlastito zdravlje i sigurnost i slično.

Neinteligentno ponašanje osoba prosječne i visoke inteligencije

Postoji malo literature na temu neinteligentnog, nepromišljenog, ”glupog” ponašanja onih sa normalnim ili superiornim intelektualnim kapacitetima. Postavlja se pitanje: ”Zašto se oni katkada ponašaju ‘budalasto’, nedosljedno nivou svojih sposobnosti i potencijala?”

Prije svega, trebamo biti svjesni da postignuti rezultat na klasičnim IQ-testovima ne govori mnogo o nečijem privatnom i javnom ponašanju. On jeste dobar prediktor efikasnosti i uspjeha u određenim domenama, ali, sâmo ponašanje je determinisano mnogim drugim faktorima. Ako osoba na testu inteligencije pokazuje svoje maksimalne kapacitete, ne znači da u svakodnevnom životu funkcioniše u skladu sa njima. Tj., ne znači da je baš u svakom trenutku i situaciji inteligentna. Ljudi se u donošenju odluka i pristupu problemima koje trebaju riješiti nerijetko povode emocijama, pa im ponašanja mogu biti nepromišljena i dovesti do negativnih ishoda. Važan faktor su i osobine ličnosti. Ako je neko nedovoljno emocionalno stabilan, težiće da poslove završava što brže, uz veliku količinu frustracije i veću mogućnost pravljenja pogreški. S druge strane, samopouzdane i savjesne osobe postižu bolje rezultate i njihovi potezi bivaju ocijenjeni kao promišljeni i efektivni.

A šta je sa visokointeligentnim pojedincima i grupama?  Ovdje pretjerano samopouzdanje zna biti kontraproduktivno. Tako neke osobe sa iznadprosječnim intelektualnim sposobnostima znaju pretjerano vjerovati svojim prosudbama i uzdati se isključivo u vlastite kapacitete. Okolinski uslovi se mijenjaju, a neke druge osobe (možda nižih IQ-kapaciteta) imaju bolju perspektivu, odnosno ugao gledanja na određeni problem ili situaciju. Međutim, ovi intelektualno superiorni i dalje ostaju pri svojim zapažanjima i procjenama, što može polučiti ozbiljne zablude i katastrofalne posljedice u donošenju odluka, kada su u pitanju osjetljivi problemi i odgovorni poslovi. U ljudskoj prirodi, prisutna je težnja da budemo dosljedni onome što smo uvidjeli, zaključili, rekli ili preduzeli u prethodnim situacijama, dakle, postajemo ”imuni” na tuđe primjedbe, prijedloge i gledišta. Ovaj vid pristrasnosti upravo dolazi do izražaja kod onih koji su svjesni svojih psihofizičkih kapaciteta i koji misle da niko drugi ne može procijeniti ili uraditi nešto bolje od njih samih.

Sljedeći faktor je količina znanja i iskustva u specifičnoj oblasti profesionalne ili svakodnevne djelatnosti. Dakle, ukoliko osoba spada u kategoriju ”intelektualno superiornih”, ne znači nužno da posjeduje srazmjernu količinu znanja i iskustva. Do većih problema dolazi što je situacija uža i specifičnija, te traži specijalizirane vještine koje se stiču i uče (izgrađuju s iskustvom). Tako, ne možemo očekivati da onaj sa izvrsnim logičkim rezonovanjem sigurno uspije u rješavanju nekog problema koji je interpersonalne prirode. Pomenuta osoba mu može pristupiti ”inteligentnije” nego prosječan pojedinac, ali, ukoliko taj prosječni pojedinac ima već nekoliko godina iskustva sa datom vrstom problema, onaj prvi će zasigurno zaostajati za njim.

Važan činilac neinteligentnog ili ”glupog” ponašanja je i socijalno odobravanje, odnosno nagrađivanje. Neki ljudi skreću pažnju na sebe ponašajući se budalasto, djetinjasto i nezrelo, bez obzira što im ne manjka intelektualnog potencijala. Ukoliko njihovi postupci postanu interesantni društvu (publici, posmatračima), ovi ih nagrade aplauzom, osmijehom i odobravanjem. Zato se ovakva ponašanja nastavljaju, ustaljuju, pa čak postaju neizostavan dio socijalnog selfa tih osoba (”izvođača”, odnosno ”performera”).  Čak je ustanovljena tzv. Darvinova nagrada za one koji su poginuli, kao rezultat budalastog, nepromišljenog ponašanja. Jedan primjer: neki Amerikanac se opkladio sa svojim kolegama da smije staviti revolver sa četiri metka u usta i opaliti (naravno, dobio je opkladu). O sličnim primjerima se može pročitati u dvije knjige Darvinove nagrade i Darvinove nagrade 2, autorke Vendi Nortkat.

Još jedna grupa činilaca neinteligentnog ponašanja obuhvata  nedostatak motivacije i niska očekivanja. Intelektualno superiornu osobu nekada ne zanima određena aktivnost ili zadatak koji joj se postavlja. Shodno tome, ne nudi odgovore ni rješenja koja bi bila ”pametna”. Drugi faktor je uočljiv u školskom kontekstu. Pretpostavimo da u odjeljenju imamo izrazito inteligentnog učenika (ili učenicu), koji sjedi u zadnjoj klupi. Pretpostavimo još da učiteljica smatra kako su djeca iz posljednjih klupa nezainteresovana za gradivo i imaju nisku motivaciju za postignućem. Naša učiteljica će, shodno svom ujverenju, posvećivati jako malo pažnje tom učeniku, te od njega neće puno ni očekivati. Nažalost, njen stav se odražava na njega i učenik, uprkos odličnim kapacitetima za usvajanje gradiva (dobra percepcija, pamćenje i brzo rezonovanje), postiže niži uspjeh nego njegovi vršnjaci prosječne ili možda ispodprosječne inteligencije.

Neinteligentne i nepromišljene odluke mogu biti rezultat grupnih fenomena. Grupa donosi rizičnije odluke u odnosu na pojedinca, jer s povećanjem broja njenih članova, smanjuje se individualna odgovornost za ishode (tzv. fenomen pomaka prema riziku). Tako doneseno rješenje može preći određenu kritičnu tačku ili granicu, kada može izazvati kontraefekat. S druge strane, grupa koja se sastoji od visokointeligentnih pojedinaca može biti pod uticajem rukovodioca (direktora, voditelja projekta, šefa), pa svoje odluke i rješenja prilagoditi njegovim preferencijama i očekivanjima. Kasnije se može ispostaviti da je odabrana opcija bila pogrešna i da vodi većem rashodu, nego benefitu.

Potrebno je da svako od nas osvijesti pobrojane fenomene, objašnjenja, uzroke, determinante i faktore neinteligentnog ponašanja, ukoliko želi da mu odluke i djela ne budu u disonanci sa intelektualnim nivoom. Takođe, djecu i odrasle sa ispodprosječnom inteligencijom ne treba zapostaviti, već ih izložiti poticajnoj i potkrepljujućoj okolini u kojoj mogu razviti svoje (premda skromne) kapacitete do za njih mogućeg maksimuma.