LISTE ”NAJPAMETNIJIH” LJUDI IZLOŽENE OŠTRICI KRITIČKE MISLI

Često se u pisanim, a još češće u elektronskim medijima, pojavljuju i izlistavaju ”spiskovi” onih koji su proglašeni najpametnijim ljudima u svijetu. Nekada su to poznate osobe (Stewen Hawking, Gari Kasparov, sir Andrew Wiles – matematičar koji je dokazao preko tristo godina staru posljednju ”veliku” Fermatovu teoremu…), u drugim slučajevima, oni koji nisu uživali svjetsku slavu, niti su bili poznati širim masama (Kim Ung Yong, Mislav Predavec, Terence Tao, Santanu Sengupta, Vedran Glišić, Gaetano Morelli…).

Naravno da nam imponuje kada na ”pažljivo sastavljanim” listama pronađemo ime svog sunarodnika, kao što je to bilo slučaj nedavno, kada je virtuelnim prostorom počeo kružiti spisak sa 16 najpametnijih ljudi. Međutim, svaka informacija o inteligenciji, koja je zbilja delikatan fenomen, mora biti podvrgnuta racionalnoj, odnosno kritičkoj misli i suočena sa objektivnim metodološkim ograničenjima i razmatranjima.

Prvo što se može zapaziti je da u navedenim člancima nisu dati podaci o testovima na osnovu kojih je vršeno izračunavanje koeficijenata inteligencije. Dakle, osobe koje su upoređivane, najvjerovatnije nisu bile ujednačene po testovnim materijalu koji su ispunjavali. Ono što o njima možemo jedino reći je da imaju izrazito visok koeficijent inteligencije, ali ih međusobno ne možemo uporediti, odnosno rangirati.

Ukoliko bismo prihvatili da su svi rješavali testove generalne, odnosno, bazične inteligencije, te da su njihovi rezultati u određenoj mjeri uporedivi, opet imamo problem. Naime, nije navedeno kolika je standardna devijacija (SD) primijenjenih testova (najčešće je to 15, odnosno 16, ali u drugim slučajevima recimo 24). Tako bi neko, ko je na testu inteligencije sa SD = 15 postigao rezultat 160, trebao biti pozicioniran iznad osobe koja je isti rezultat postigla na testu čija je SD = 24. To je zato što je rezultat prve osobe za četiri, a druge za dvije do tri standardne devijacije veći od prosjeka.

Treća zamjerka je isključivo statističke prirode. Kao uporišnu tačku uzećemo da u svijetu živi sedam milijardi ljudi. Kako se inteligencija u populaciji distribuira po normalnoj (zvonolikoj) krivulji, možemo izračunati koliko bi otprilike ljudi trebalo imati koeficijent inteligencije veći od određene vrijednosti. Uz uslov da je aritmetička sredina na standardnim testovima inteligencije M = 100, a SD = 15, trebalo bi biti nešto više od 222500 ljudi koji imaju IQ veći od 160. Na dvije od nedavno objavljenih listi ”najinteligentnijih ljudi na svijetu” nalazi se ukupno (samo) 26 osoba čiji je IQ veći od 160. Neki mogu reći da su to osobe koje su najinteligentnije među ovih 222500. Međutim, možemo ići i dalje. Oko 2100 je ljudi za koje bi se očekivalo da imaju IQ veći od 175. Dakle, šta je sa onih 220400 ljudi, čiji IQ se nalazi u rasponu od 160 do 175? Na ovim listama je navedeno samo 10 osoba koji imaju koeficijent inteligencije u tom rasponu. Šta je sa IQ-om većim od 190? Za ovaj rezultat se očekuje da ga može postići šestoro do sedmoro ljudi u cijeloj populaciji. U ovoj kategoriji,  na pomenutim spiskovima se nalazi čak devetoro ljudi! Dakle, više nego što dozvoljavaju matematička očekivanja.

Četvrti problem je pitanje diskontinuiteta. Drugim riječima, kako je moguće da se na ovim listama nalaze osobe koje su postizale sljedeće rezultate na IQ-testovima: 169, 170, 171, 174, 175, 176, 177, 178, pa 190, 192, 198, ali ne i one čiji je IQ između 178 i 190?

Peta kritika je pitanje raširenosti primjene testova. U izrazito siromašnim područjima svijeta, mali su izgledi da će ljudi biti podvrgnuti testiranju svojih intelektualnih sposobnosti, zbog čega su zanemarena djeca i odrasli koji mogu imati izrazite kognitivne kapacitete. S druge strane, u svijetu postoje osobe u kojima okolina prepoznaje genijalce i koji otvoreno iskazuju vlastitu darovitost, ali, nisu nikada objektivno izmjerili svoju inteligenciju.

Šesti problem je pitanje uslova i vremena mjerenja koeficijenta inteligencije. Kako je i kada proveden IQ test sa S. Hawkingom? Morate priznati da je ovo zbilja suvislo pitanje, koje se nameće svima onima koji poznaju životni put ovog poznatog teorijskog fizičara. Drugo se pitanje odnosi na one ”visokoplasirane” čiji je IQ izmjeren tokom ranog djetinjstva. Nesumnjivo je da su oni jako rano pokazali visoke mentalne sposobnosti, ali, da je korektno uporediti IQ jednog dvogodišnjaka sa IQ-om nekog pedesetogodišnjaka (uz to, na sadržajno i funkcionalno različitim testovima)?

Sedma kritika je selektivno iznošenje informacija. Tako se među deset ”najinteligentnijih” ljudi većinom nalaze fizičari, matematičari, informatičari i šahisti, za koje se, shodno stereotipima, smatra da su kognitivno obdareniji nego drugi profili. Međutim, šta je sa, npr. hemičarima, književnicima, menadžerima, političarima…?

Osma zamjerka je vezana za posljedice objavljivanja ovakvih članaka. Popularni spiskovi ”intelektualnih divova”, odnosno ”kognitivne elite”, mogu potaknuti razmatranja o rasnim predrasudama vezanim za IQ. Tako čitaoci mogu aktivirati misaone sheme koje su vezane za pozitivne predrasude, kao što su: Amerikanci, Englezi, Kinezi i Japanci su intelektualno superiorniji od drugih. Osim toga, moguće su negativne predrasude: Afrikanci i/ili crnci su kognitivno inferioran narod i rasa. Imamo i treći scenarij: Hrvati su inteligentniji od Srba, Bosanaca, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca (na jednoj listi se nalaze dvije osobe iz Hrvatske, jedna iz BiH a nijedna iz Slovenije, Srbije, Crne Gore, niti Makedonije). Moguća je slična formulacija: ljudi sa područja romanskih zemalja su inteligentniji od Nijemaca (odnosno predstavnika germanskog govornog područja). Naravno, ovakvi zaključci su metodološki pogrešni. Uzmimo, recimo, da u Srbiji živi oko 2,5 puta više ljudi nego u Hrvatskoj, te je vjerovatnoća pojavljivanja osobe sa izrazitim IQ-sposobnostima time i veća. U drugom primjeru, na istoj listi imamo po jednog Italijana i Španjolca i jednog Nijemca (dva člana romanskog, naspram jednog pripadnika germanskog stanovništva). Međutim, kada to razmotrimo na nivou zemalja, odnosno država, vidimo da je omjer 1: 1: 1.

Deveti nedostatak je vezan za polnu pristrasnost. Od ukupno 26 osoba sa liste ”16 najinteligentnijih ljudi na svijetu” i ”10 najinteligentnijih osoba na svijetu”, samo je jedna žena. Ako znamo da istraživanja pokazuju kako ne bi trebale postojati statistički značajne razlike u proječnom koeficijentu inteligencije s obzirom na pol, vidimo da podaci koji su ovdje prezentovani pate od ozbiljnih nedostataka metodološke i statističke prirode.

U pomenutim člancima možemo naći još nekoliko problematičnih momenata, ali, naveli smo samo najvažnije, kako bismo ilustrovali naučno razmišljanje i objektivni pristup ovoj problematici. Nadamo se da smo potaknuli čitaoce na nešto dublja razmatranja u odnosu na ona kojima su bili skloni prije ovih saznanja.

Pripremio: Selman Repišti

Advertisements