INTELIGENTNI, A GLUPANI

homerNije tačno da samo glupi ljudi prave glupave stvari. Prema istraživanju Roberta Boba Sternberga sa Jejl univerziteta pametni ljudi nisu glupi, ali mogu itekako postupati glupavo. Pod glupavim ponašanjem se smatra ponašanje suprotno mudrom ponašanju. Velika većina ponašanja koja ljudi smatraju glupim nisu glupa u smislu suprotnosti inteligenciji, već glupava u odnosu na mudrost. Naime, pametni ljudi mogu uraditi glupave stvari zbog svojih ubjeđenja da su previše pametni da urade nešto glupo. Takvi ljudi su skloni da djeluje glupavo zahvaljujući jednoj od pet spoznajnih zabluda:

  1. nerealni optimizam – vjeruju da su toliko pametni da mogu raditi što god požele, a da pritom ne brinu o posljedicama,
  2. egocentrizam – usredsređuju se na sebe i koristi koje mogu imati, pri čemu potpuno odbacuju ili ignorišu odgovornosti prema drugima,
  3. sveznanje – vjeruju da sve znaju, umjesto da spoznaju šta ne znaju,
  4. svemoć – vjeruju da mogu uraditi što god požele, jer su svemoćni, i
  5. neranjivost – uvjerenje da će se izvući šta god učinili, bez obzira na to koliko to može biti neprimjereno ili neodgovorno prema drugima.

Sternberg predlaže protulijek za ludost, a to je mudrost. Teorija ravnoteže mudrosti sugeriše da su ljudi mudri u onoj mjeri u kojoj primjenjuju svoju inteligenciju, kreativnost i mudrost prema opštem dobru uravnoteživanjem sopstvenih interesa, interese drugih ljudi, kao i interese drugih organizacija u dužim i kratkim periodima, kroz ubrizgavanje vrijednosti, s ciljem prilagođavanja, oblikovanja i odabira okruženja u kojima obitavaju. Da bi ljudi izbjegli glupavo ponašanje, moraju ga prvo razumjeti. Takvo razumijevanje, prema njegovom mišljenju, postiže se upravo posmatranjem glupavosti kao neravnoteže koja nastaje zbog lažnog osjećaja sveznanja, svemoći i neranjivosti.

Zato dobro razmislite, to što ste inteligentni, ne znači da vas neko možda ne doživljava kao običnog glupana.

Advertisements